Nedodjija

Volim da pisem i da na takav nacin iznesem sve ono sto u trenutku osecam..umetnost me uvek ispunjava,bilo da je u pitanju knjizevnost,muzika ili neka druga vrsta..zivot je misterija i davno iskonstruisana realnost...

Crvena boja na plavom nebu

nemandza19 | 22 Maj, 2013 22:16

Prosao sam pored obliznje stanice i sa nedoumicom se osvrnuo..videh naboranu, kamenu pojavu i pomislih koliko je tesko skupiti obilje misli u jednom trenutku.Nastavljam dalje, cuje se bezazleni decji osmeh, mladalacka energija i odjednom socna psovka, udarac i plac..niko se nece pomeriti, na parcetu papira koji sam pre 4 godine 3 meseca i tacno 2 dana dobio od jedne osobe ostale su odredbe o kazni, ne razumem i nikada necu razumeti zasto? Neutralan sam, ponekad kazem nesto sto ne treba, mozda i grublje, mozda i neosnovano, ali se ne kajem.Imam svoju granicu koja kao barijera ne dozvoljava da razbijem tamni oklop zatvora..iza resetaka su samo pokisli ljudi okruzeni vrecama i svako od njih razmislja..Mehur od sapunice je proleteo, raznobojnim dezenom isao je ka ljuljasci u parku, decak je potrcao, devojcica za njim..trcali su, vristali i ponosno prolazili pored zacudjenih prolaznika, kao da su u akcionom filmu..otisao je..teska srca odustali su i pokazali tablicu sa imenom rezisera, film tek pocinje!

Seo sam na oguljenu zelenu klupicu u parku i posmatrao kako se guraju utabanom stazom gde je nekada bila trava.Sam sam, talasi zapljuskuju moj camac, a sunce kao da namerno pece i zeli da odem.Ostacu, suocicu se sa realnoscu i zgazicu svaki problem.Napregnut sam, glasovi su daleko..kao da sam kilometrima udaljen.Nisam ni primetio da mi se podigao stepen samopouzdanja sve dok ne zapoceh razgovor..sam sa sobom, sa imaginarnim bicem, sa figurom koju sam slikam na sopstvenom platnu..

 Hladno mi je, prasina pod mojim nogama vec je nestala i otisla sa zracima sunca da oblikuje neku drugu zamisao..Ne znam da li da krenem napred ili nazad, da li da se pogledam u ogledalo i priznam sta me muci ili i dalje da zataskavam svaku tajnu..

Koliko je samo tesko uklopiti svoj malogradjanski mozak i vuneni dzemper sa pamucnim stilom zivota? Posmatram takvu osobu i nedokucivo mi je kako ne shvata da je i dalje u tom istom vunenom dzemperu, ali on je sada crne boje..Ovca je ovca!

 Na pozornici uvek neko mora prvi da pocne, mora da probije led, mora da se oslobodi straha i probudi interesovanje..komentari su negativni, komentari su pozitivni..neki spavaju, neki kucaju poruke, neki kolutaju ocima..kako god neudobno im je..mora da se komentarise, priroda je takva..znatizelja, sujeta sve to proradi u coveku, ali prst ne sme da bude uperen jer kada se okrenete i vidite svoj odraz shvaticete koliko gresite..

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb